Već tradicionalno učenici i učitelji naše škole 17. studenoga, uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, posjete Memorijalno groblje hrvatskih branitelja. Učenička kolona sjećanja došla je na Groblje, gdje je održan kratki prigodni program, svi smo se zajedno pomolili za sve poginule i nestale u Domovinskom ratu, kao i za bolju budućnost našega grada i domovine.

Tu je nekad bio grad

Tu je nekad bio grad, pričala mi je baka. Ona kaže kako je Vukovar za nju bio najljepši grad. Ljudi su bili dobri, dragi, puni ljubavi… dok svoju dušu u ratu nisu izgubili.

Na starim slikama Vukovar zrači ljepotom, možda to nije bila samo ljepota grada, već su tu ljepotu činili ljudi. Dunav kao da je štitio grad i ljude, sve dok jednoga dana nije izgubio svoju snagu. Toliko je ljudi otišlo u vječni život, da s neba štite druge. Mnogo ih je umrlo u patnji, braneći jedino što imaju – domovinu. Mnogi su ostali bez svojih majki, očeva, braće, sestara. Većina ljudi je izgubila svoje domove, svoja srca i vjeru u ljude.

Zašto se to dogodilo, uvijek pitam svoju baku, ona mi nikad ne odgovori. Možda zato jer ne želi, a možda zato jer se zbog tuge ne može prisjetiti tih događaja i trenutaka. Uvijek pustim suzu kada se rat spomene. Nisam bila tamo, ali ipak se bojim da toga opet ne bude. Bojim se za sigurnost, za slobodu, za svoju obitelj, bojim se da Dunav opet ne izgubi snagu. Što ako Dunav opet iznevjeri, i ako još duša ode u vječni život?

Nadam se da odgovor ne to pitanje još nećemo saznati. Vukovar je opet grad, obnavlja se. No, što će nama zgrade, trgovine, kuće… kad nema ljudi da ih ispune. Ljudi odlaze. Možda je to posljedica rata, a možda Vukovar više ne zrači srećom. Možda to nije slika grada, možda je to u ljudima.

Petra Berišić, 7.b